Žena u staroj Etruriji je napravila posudu. Sasvim jednostavna, obična stvar. Zagrabila je grudu blatnjave gline s obale jezera i rukama stiskala i protiskala svaku nečistoću, korjenčić i malenu koščicu iz nje sve dok ju nije oblikovala u grudu obećanja.
Bacila je tu grudu gline na veliki kamen, mijesila ju i gnječila, sve dok nije postala topla i meka, poput tijesta. Onda ju je podijelila u manje komadiće i izvaljala u tanke zmijice. Zatim je svaki komad uvila od središta oblikujući disk poput amonita koji je postepeno rastao kroz njene prste, izvana i ponovno iznutra sve dok posuda nije postala čvrsta i simetrična.
Izravnala je otvor posude i izgladila cijelu površinu do svilenkastog završetka. Ali, nešto nedostaje… Dodala je dvije ručke poput dva uha i sve na kraju ukrasila s drvenim štapićem. Potom je posudu ostavila na suncu da se suši.
Tri dana kasnije posuda je položena na postelju od suhe mahovine u jami. Povrh posude su postavljeni slama i klipice drveta. Jama je bila napunjena s glinom i potrpana s tresetom. Žena je održavala vatru još tri dana i tri noći sve dok na kraju nije izgrabila pepeo i otkrila malenu posudu koja je promijenila boju u srebreno sivu, kao nekom čarolijom.
Oprala je posudu u rijeci i posušila ju s lanenom krpom. Unutra je položila maslinove listove i crveni karneol te ju odnijela u hram na blagoslov bogova. I tako je bilo. Žena je bila sretna jer je posuda sad mogla držati vodu ili vino, mlijeko ili med, ili krv, suze, kosti i pepeo mrtvih.
Skoro 4000 godina kasnije, posuda je postavljena na postolje iza stakla u značajnom muzeju gdje su se njeni potomci divili njenoj ljepoti i starosti, ali to je bila sasvim jednostavna, obična stvar.
Gillian Metcalfe, u časopisu ClayCraft br. 38.
https://buff.ly/2XN8xvE
You are not authorised to post comments.