U Petrinji puno pričamo o lončarima i bogatoj lončarskoj tradiciji. O našim umjetnicama u izradi keramike također trebamo puno pričati jer se imamo čime pohvaliti. Jeste li znali da gotovo sva velika imena hrvatske umjetničke keramike s kraja 19. i polovice 20. stoljeća imaju svoja veća ili manja dodirna utočišta u Petrinji? Mene je jako iznenadila ta spoznaja. Živim u Petrinji 25 godina ali da nije bilo naših povjesničara Borisa Vrge iIvice Goleca, vjerojatno o njima ništa ne bih niti znala. Obzirom da me i samo jako zanima umjetnička keramika čitala sam dostupne knjige i internet članke o tome. Ovim tekstom želim podsjetiti svoje sugrađane i sve ostale na veliku ulogu Petrinje u razvoju umjetničke keramike u Hrvatskoj i Europi. Skoncentrirala sam se na žene jer su u to doba uglavnom bile zanemarene i nepismene. Zato me još više dojmila činjenica da su neke od njih studirale umjetnost i izlagale svoje radove u Zagrebu, Münchenu, Parizu, Beču...
SADRŽAJ ČLANKA (tekst se nastavlja ispod)
JELENA BABIĆ, majka hrvatske moderne keramike (1883-?)
MILA VOD, prva hrvatska akademska kiparica (1888. -1968)
ERNA ŠAJ, školovana umjetnica (1887.-1964.)
IVA DESPIĆ SIMONOVIĆ, akademska kiparica (1891.- 1961.)
TONKA STRANSKI, voditeljica keramičkih tečajeva (1907.-1984.)
BLANKA DUŽANEC, prva hrvatska školovana keramičarka (1908.-1989-)
MILKA VUKELIĆ, poznata umjetnička keramičarka (1910.-1993.)
Osim spomenutih povijesničara, za ovaj me članak motivirala i emisija o kulturi Doručak na travi u kojoj se govorilo od djelovanju žena Petrinji u prvim desetljećima 20. stoljeća. Emisiju vodi dr. sc. Darija Alujević, stručna savjetnica u Arhivu za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a gošća joj je bila dr. sc. Darija Alujević, povjesničarka umjetnosti koja je 2020. doktorirala s temom “Život i djelo kiparice Mile Wod”, najpoznatije kiparice koja je djelovala u Petrinji toga razdoblja.
U Petrinji je na početku 19. stoljeća kao učiteljica djelovala Jelena Babić koja se smatra majkom hrvatske moderne keramike. U Petrinji je živjela i Mila Vod, prva hrvatska akademska kiparica. U Petrinji je odrasla i zavoljela keramiku Iva Despić Simonović, akademska kiparica koja se nakon udaje preselila u Sarajevo. U Petrinji je živjela i Blanka Dužanec, prva hrvatska školovana keramičarka i dizajnerica industrijske keramike. Tu su živjele i Erna Šaj, Milka Vukelić, Antonija Stranjski... Nevjerojatno je da su sva ta velika imena umjetničke keramike vezana za Petrinju!
JELENA BABIĆ (Petrinja, 5. II 1883 — SAD, ?)
Majka hrvatske moderne keramike
Fenomen petrinjske autorske i umjetničke keramike od samog početka XX. stoljeća, pojavom Jelene Babić koja je od 1901. do 1904. godine djelovala kao učiteljica u Petrinji. Maturirala je 1918. na I realnoj gimnaziji i studirala na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (1918–1920). Bila je članica »Djela«, društva za promicanje umjetničkoga obrta. Između dva rata otišla je u SAD.
Za vrijeme svoga boravka, ali i čestih kasnijih dolazaka u rodni grad, ona je proučavala forme pučke lončarije, narodne motive i njihovu primjenu u školskomu ručnom radu. Kao članica petrinjske Udruge za promicanje ženskog rada proširila je svoju djelatnost; po njezinim nacrtima izrađivale su seljanke različne ručne radove.
Jelena Babić je kreirajla nacrte po kojima su petrinjski lončari izrađivali keramičke predmete utilitarne i dekorativne namjene (vaze, doze, pladnjeve, škopionice, servise za čaj i kavu, posude s ljudskim ili životinjskim figurama). Kao školovana slikarica s izrazitim osjećajem za likovne efekte, ona je iste ne samo kreirala, prepuštajući njihovu konačnu izradbu lončarima, već i sukladno crtački ornamentirala i višebojno ocakljivala.
Slijedeći Krizmanove zamisli o razvitku nacionalnoga umjetničkog obrta, nije doslovno kopirala narodne ornamente preuzete sa staroga veziva i tkanica, već je svoje ornamentalne, mahom florealne kompozicije, grafički i koloristički usklađivala s duhom narodne umjetnosti. Stoga se može zaključiti kako su njezina nastojanja na uzdizanju naše primijenjene umjetnosti na viši estetski nivo u sebi izmirivala visoke umjetničke standarde i plemenite nacionalne osjećaje o čemu je jednom prigodom izjavila sljedeće:
- „I naročito ne treba umjetni obrt smatrati kao jednu granu podređenu likovnoj umjetnosti. To apsolutno ne, i nikako, jer se u tome može pokazati isti onaj dar slobode i shvaćanja za nešto više. I u umjetnom obrtu ima onoga čemu vas ne može naučiti nikakva škola, ono što čovjek samo iz sebe samoga može dati. Mi u svojoj zemlji imamo široko polje djelatnosti, jer su u našem narodu neprocjenjive riznice iz kojih možemo uvijek crpsti pobude, utiske u svojoj duši prokuhati, i tako prerađene, dati ih u svijet.“
(Preuzeto iz knjige, Boris Vrga: PETRINJSKA KERAMIKA, POU Hrvatski dom Petrinja, Galerija "Krsto Hegedušić", 2016., str. 10.
Fotografija: kolaž Jelene Babić i njenih radova, preuzeto s interneta)
ZANIMLJIV DODATAK:
„O popularnosti domaće autorske keramike i njezinoj zastupljenosti u zagrebačkim domovima svjedoči niz podataka: jedan od najuvjerljivijih je taj da je keramičarka Jelena Babić posredovanjem Ullrichova salona prodala tijekom 1921. i 1922. čak tristo svojih radova. „
(ŽARKA VUJIĆ, Salon Ullrich o stotoj obljetnici ili Gostiona (k) stotoj slici, Art magazin Kontura, Zagreb, 2011., 211.
MILA VOD (Mila Wood) (1888. -1968.)
Prva hrvatska akademska kiparica
Kiparica Mila Vod, punim imenom Ludmila Wodsedalek rodila se 1888. u Budumpešti. Prva je hrvatska akademska kiparica, ali i pjesnikinja te pedagoginja. Djelovala je u Petrinji od 1920. do 1933. godine.
Uredivši skroman atelijer u svom petrinjskom domu, u kojem je živjela sa suprugom kiparom Viktorom Samuelom Bernfestom o njihova dva sina, predala se modeliranju , uglavnom u terakoti (pečenoj glini), zbog njene dostupnosti i podatnosti. Glinu je pekla u radionicama petrinjskih lončarskih majstora Stanešića, Križanića i drugih. Bila je vrlo aktivna u društvenom životu Petrinje. Nastojala je u gradu intenzivirati zanimanje za likovnu umjetnost, npr. neposrednim radom s domaćim lončarima i Ženskom udrugom za promicanje kućne tekstilne industrije te organizacijom izložbi i javnih predavanja.
Radila je na mjestu nastavnice vještina na Učiteljskoj školi i gimnaziji gdje je odgojila brojne generacije đaka, utječući u njihovom opredjeljenju za umjetnički poziv. Otkrila je keramičarske talent i kao mentor uputila u tajne modeliranja Blanku Dužanec, Milku Vukelić, Ljerku Stilinović, Tonku Stranski, Katarinu Čeak, Dragu Kodrića i druge. Pritom je – srećom za našu keramičarsku umjetnost – umjela nadvladati poteškoće koje joj je stvarao srednjoškolski sustav sklon šablonama i kalupima, ali isto tako i konzervativan, nerijetko i omalovažavajući odnos pojedinih javnih osoba iz lokalne sredine.
Studirajući petrinjsku pučku umjetnost i upijajući prizore iz narodnog života, Mila Vod realizirala je niz radova inspiriranih folklorom. Djela je oblikovala s uvjerenjem da „za nju nisu veliki radovi, već samo male stvari, tople i sa životom vezane, brzo napravljene“. Međutim, upravo ove osebujne i likovno zanimljive skulpturice uvrštavaju ovu autoricu u vrsne pripadnice keramičarskog medija. (Izvor: Boris Vrga: PETRINJSKA KERAMIKA, POU Hrvatski dom Petrinja, Galerija "Krsto Hegedušić", 2016.)
Mila Vod se odmah po dolasku u Petrinju povezala s lokalnim lončarima kako bi pokrenula izradu moderne domaće proizvedene keramike, prema njenim nacrtima i nacrtima drugih umjetnika. Unatoč velikim naporima, ta joj ideja nije zaživjela. Nije uspjela prodati probne uzorke takve keramike u zagrebačkim galerijama.
U Petrinji ju zatiče vijest o tragičnoj smrti (atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini) Stjepana Radića, 1928. godine. Odbor za podizanje spomenika zadatak izrade spomenika povjerio je upravo Mili Vod. Petrinja je tako postala mjesto u kojem je izrađen prvi spomenik Radiću, ali i prvi javni spomenik koji je na našim prostorima izradila kiparica.
ERNA ŠAJ (1887.-1964.)
Od 1904. do 1906. studirala umjetnički obrt na Technikumu u Winterthuru, a potom umjetnost i umjetnički obrt u Školi umjetnog obrta u Münchenu gdje se učestalo družila s poznatim slikarima. Kasnije je radila kao nastavnica crtanja na ženskom liceju Zagrebu, a potom kao strukovna učiteljica u Petrinji. Djelujući kao strukovna učiteljica Ženske udruge za promicanje kućne tekstilne industrije (1913. -1917.) za istu je kreirala kompozicije sastavljene od cvjetnih, vegetabilnih i geometrijskih ornamenata preuzetih izvornih narodnih nošnji.
U svom keramičkom djelovanju opredijelila se oslikavanje keramičkih vaza i produkciju malih keramičkih posuda u formi žare, koje su na vanjskoj strani bile dekorirane linearno stiliziranim florealnim motivima (grančicem listovi, cvjetovi i dr.) Stvarajući tako unikatna djela ona je popularizit+rala narodnu ornamentiku.
Preuzeto iz knjige:
Boris Vrga: PETRINJSKI ATELIJERI, Galerije Krsto Hegedušić 2015, str. 51.-52
TONKA STRANSKI (Antonija Stransky) (1907.-1984.)
Nakon što su 1860. godine ukinuti cehovi, petrinjski se lončarski ceh transformirao u Keramičarsku zadrugu. Angažiranjem zadruge i potporom Državnog zavoda za unaprjeđenje zanatstva i industrije, tijekom srpnja 1930. održan je u Petrinji trodnevni keramičarski tečaj na kojem je sudjelovala i kiparica Mila Vod. Tečaj je vodio Fran Beran, stručni učitelj keramike na ljubljanskoj Srednjoj tehničkoj školi. Cilj je bio domaće lončare uputiti u suvremeniju lončarsku produkciju s naglaskom na novim tehnikama i korištenju finijih glazura, ali i oblikovanju lončarskih proizvoda prema potrebama suvremenih kupaca.
Početkom 40-tih godina prošlog stoljeća u Petrinji su se opet pojavile inicijative za oživljavanje i modernizaciju lončarstva, baš kao što se to dešava i danas. Tonka Stranski je podnijela molbu za upućivanje na stručno kermičko usavršavanje, nakon čega je sudjelovala u tromjesečnom stručnom tečaju za keramiku koji je u Obrtnoj školi u Zagrebu vodila Blanka Dužanec o kojoj ćemo pisati kasnije. Na njemu je nadopunila znanja stečena školovanjem u petrinjskoj gimnaziji i učiteljskoj školi te podukama dobivenim od Mile Vod. Naučila je modelirati, glazirati i paliti glinu, stekla je znanja o dekorativnom oslikavanju keramike, lijevanju formi iz sadrenih kalupa i drugih temeljnih keramičkih postupaka.
Nakon toga se vratila u Petrinju i tu je 1943. vodila dvomjesečni Tečaj keramike koji je polazilo desetak učenica. Tijekom trajanja tečaje uspostavila je suradnju s domaćim lončarima i organizirala odlazak polaznica u Zagreb upoznajući iste s Blankom Dužanec i njezinim radovima. Na tečaju su izradili mnogo raznovrsnih lončarskih produkata oblikovno i koloristički oslonjenih na stare petrinjske uzorke.
Priložena fotografija nastala je na keramičarskom tečaju pod vodstvom Antonije (Tonke) Stransky održanom početkom listopada 1943. godine. Slijeva: 1. Blaža Heintz, 2. Heda Filjak, 3. Dubravka Filjak, 4. M. Perc, 5. Štefica Župan, 6. Antonija Stransky, 7. Marija Švehar, 8. nepoznata, 9. Ljuba Bogićević, 10. Ivka Huss i 11. Vlasta Biffl.
Tonka Stranski je je 1946. osnovala svoju keramičku radionicu gdje je je izrađivala keramiku uporabne namjenekao što su vrčevi, tanjuri, pepeljare, svijećnjaci, zdjele, lonci vaze za cvijeće, igračke i ukrasni gumbi. Također je radila ukrasne figurice životinja i zidne ukrase. Najčešće je radila u terakoti jer je u to doba bilo teško nabaviti boje i glazure.
Preuzeto iz knjiga:
- Boris Vrga: PETRINJSKA KERAMIKA, POU Hrvatski dom Petrinja,
Galerija "Krsto Hegedušić", 2016., str. 20.-21.
- Boris Vrga: PETRINJSKI ATELIJERI, Galerije Krsto Hegedušić 2015, str. 96.-97.
- Ivica Golec: POVIJEST GRADA PETRINJE 1240. - 1592. - 2014.,
Matica hrvatska u Petrinji 2014., str. 319.-320
BLANKA DUŽANEC (1908.-1989.)
Prva hrvatska školovana keramičarka
Blanka Dužanec je prva hrvatska školovana keramičarka i dizajnerica industrijske keramike. Rođena je u Zagrebu, međutim, tek je dolaskom u Petrinju (1919.) i školovanjem u petrinjskoj gimnaziji (1920.-1928.) njenu likovnu nadarenost i keramičarski talent otkrila Mila Vod, prva hrvatska kiparica koja je vodila praktičnu nastavu iz modeliranja na petrinjskim srednjoškolskim učilištima.
Modelirajući glinu i bojajući je očevim soboslikarskim bojama, što pod mentorstvom Mile Vod, što samostalno, kreirala je svoje prve keramičke artefakte koje je još kao petrinjska gimnazijalka izlagala u Karlovcu (1926.), Sisku (1927.), Petrinji i Zagrebu (1928.) . U Zagrebu je nastupila kao gost „Ženske udruge za promicanje kućne tekstilne industrije“ izloživši oko 40 eksponata koje je već prvi dan sve prodala na jagmu, dobivši narudžbe za nekoliko repeticija svojih izloženih radova. Naime, Blanka Dužanec je tradicionalnu tekstilnu ornamentiku sa seljačkih kaputa i prsluka virtuozno aplicirala na razne keramičke posude.
Neposredno pred svoj zagrebački nastup, Dužanec je održala samostalnu izložbu u Petrinji izloživši 30-tak eksponata u izlozima staklane Josipa Šćetinca (u današnjoj Nazorovoj ulici).
Zapaženi zagrebački izložbeni nastup, otvorio joj vrata za daljnji napredak te odredio umjetnički put. Zapazivši njezin talent, kipar i profesor Obrtne škole u Zagrebu Vojta Braniš, osigurao joj je stipendiju kod Hinka Juhna na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Početkom 1930. Dužanec odlazi na trogodišnji studij keramike i kiparstva u Varšavu, čija je Akademija lijepih umjetnosti u to vrijeme slovila kao jedna od najsuvremenijih i najavangardnijih u Europi.
Po završetku studija vraća se u Zagreb gdje sudjeluje u reorganizaciji Obrtne škole na čiji su Keramički odjel 1934. upisani prvi polaznici. Djelujući na istoj puna tri desetljeća, educirala je nove keramičarske kadrove naglašavajući i time svoju, gotovo neizostavnu ulogu, u razvoju hrvatske keramike. Modernizira obrazovni program uvodeći nove kolegije Modeliranje i Konstruktivno crtanje uporabnih predmeta za serijsku proizvodnju s namjerom približavanja zahtjevima i mogućnostima industrije.
Sklona eksperimentiranju s bojama, pogotovo nakon što je postala alergična na neke kemijske sastojke skupih uvoznih glazura, stalno je tragala za novim rješenjima, iznašavši naposljetku svoju posebnu tehniku tzv. glaziranu angobu (paletu zemljanih boja obogaćenu metalnim oksidima) koja joj je omogućila vrlo suptilna tonska prelijevanja te meko, pastelno i prozračno oslikavanje.
Posjećujući petrinjske lončarske radionice i godišnje sajmove na koje su domicilni lončari donosili svoje proizvode, ona je njihove arhaičke forme prepoznala kao inspirativni potencijal za vlastita oblikovna okušavanja, obrativši pritom posebnu pozornost socijalnom štimungu te gestualnoj i fizionomijskoj ekspresiji malog čovjeka.
„Naš narod , njegov život i običaje proučavala sam na poznatim godišnjim sajmovima u Petrinji gdje su oni donašali sebe i svoju rukotvorinu, koja je spontano nikla u njima i uvijek je dobro donešena. Ja sam te narodne motive nastojala primijeniti u keramici, tj. materijalu, zemlji, bilo figuralno, bilo ornamentalno,“ napisala je Blanka Dužanec.
Preuzeto iz knjiga:
- Boris Vrga: PETRINJSKA KERAMIKA, POU Hrvatski dom Petrinja,
Galerija "Krsto Hegedušić", 2016., str. 14.-17.
- Ivica Golec: POVIJEST GRADA PETRINJE 1240. - 1592. - 2014.,
Matica hrvatska u Petrinji, 2014.
IVA DESPIĆ SIMONOVIĆ (1891.- 1961.)
Akademska kiparica
Iva Despić Simonović rođena je u Hrastovici kod Petrinje 1891. godine. Potiče iz bogate obitelji. Kiparstvom se počela baviti već od malena. Otac, austro-ugarski general Simonović, prepoznao je njen talenat i podržao je njeno školovanje.
Nakon završene osnovne škole i niže gimnazije, ona upisuje Ženski tečaj za umjetničke radnje na Obrtnoj školi u Zagrebu. Kada je ovaj tečaj zatvoren 1908. godine, Iva se upisuje upisuje Višu školu za umjetnost, odjel za kiparstvo zajedno s Milom Wod, 1907. godine. Profesori su joj bili Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec. Bila je izuzetno talentirana i vrijedna, što je privuklo pažnju njenih profesora, a i javnosti. Prvu izložbu, sa školskim kolegom Ljubom Babićem, imala je 1910. godine u „Umjetničkom salonu“, a kritika je tada počela isticati njenu sposobnost, darovitost i samostalnost u izvedbi, pogotovo dječjih portreta.
Nakon dvije godine školovanja u Zagrebu odlazi na studij u München i Pariz, gdje se usavršava u izvedbi plaketa i medaljona po čemu će ostati i najviše zapamćena, uz oblikovanje portreta dječaka i djevojčica. Izlagala je na Hrvatskim proljetnim salonima (1911-1917), a 1916. godine imala je veoma zapaženu izložbu sa Zdenkom Pexidr-Sieger. Godine 1920. godine udala se za Acu Despića iz poznate sarajevske trgovačke obitelji koja je voljela umjetnost (u njihovoj kući održavane su prve pozorišne predstave u Sarajevu) i došla živjeti u Sarajevo gdje je ostala sve do smrti 1961. godine. U Bosni i Hercegovini slovi kao prva školovana kiparica. Živjela je u kući koja je danas Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.
Sarajevskoj čaršiji ostala je skrivena činjenica da je lijepa Despića snaha već bila udavana. Naime, prema podacima zagrebačkog matičnog ureda bila je razvedena od Aleksandra Zarevskog.
U periodu između dva svjetska rata, kada su žene u patrijarhalnoj Bosni bile uglavnom nepismene i “zarobljene” kod kuće, Iva Despić-Simonović živjela je drugačiji život. Imala je umjetnički i društveni ugled, kao tražena kiparica pristojno je zarađivala. Izgradila je ljetnikovac i atelje u Vasinom hanu. Ostvarila se kao majka i supruga. Živjela je i radila u svojoj kući, smještenoj u prirodi. Uspješno je spojila privatni život i karijeru i već tada ostvarila san današnjih žena. Za sve se to sama izborila, a u jednom od malobrojnih intervjua koje je dala govorila je ovako:
- “Imam impresiju da muškarci ne priznaju umjetnički rad žena. Lako njima. Istina, žena nema toliko snage kao muškarac. Ima ona i drugih briga. Kad je, recimo, kojem umjetniku dijete bolesno, on svejedno radi svoj posao. Kad je moja kćerka imala tifus, nije mi na kraj pameti bilo modeliranje. Kakva skulptura.”
(M.K. Razgovor sa kiparicom Ivom Despić Simonović, Novosti, Zagreb, 25. novembar 1937. godine)
O važnosti Ive Despić Simonović govori i njena pozicioniranost na svjetskoj umjetničkoj sceni. Umjetnica je izlagala svoje radove na više izložbi, u Parizu, Beogradu, Londonu. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije takav je uspjeh je bio za umjetnike, posebno umjetnice, sa ovih prostora zbilja neuobičajen.
MILKA VUKELIĆ (1910.-1993)
poznata autorica suvremene keramike
Od najranijih dana djetinjstva nosi u sebi snažnu potrebu za likovnim izražavanjem. Milka s dva brata ostaje rano bez oba roditelja pa brigu o njenom odgoju i školovanju preuzima stric Nikola, tada sudac u Petrinji. Nakon nižih razreda gimnazije školovanje nastavlja u petrinjskoj preparandiji gdje prve poduke o modeliranju i slikanju prima od svoje profesorice akademske kiparice Mile Wod (Ljudmila Wodsedalek).
Milka Vukelić je od 1932. do 1941. učiteljica u ličkim selima. U glini modelira glave učenika i izrađuje svoj prvi ciklus keramičkih figura pod naslovom Ličke tanagre. S desetak radova 1938. sudjeluje na izložbi likovnih amatera Like u Gospiću. U ljeto 1941. premještena je u okolicu Zagreba gdje službuje u selima Gračani i Bidrovec i pridružuje se antifašističkom pokretu. Prvotno djeluje u Zagrebu, 1943. prelazi u Pokuplje i Žumberak. Godine 1944. sudjeluje na izložbi umjetnika partizana u Pisarovini. Po završetku rata vraća se u Zagreb gdje kraće vrijeme radi kao referent za narodno prosvjećivanje Ministarstva prosvjete.
Kao izvanredni student upisuje studij povijesti umjetnosti, a već 1947. vraća se svom učiteljskom pozivu. Zapažene uspjehe postiže u likovnoj pedagogiji. Postaje članom društva likovnih pedagoga i pedagoškim savjetnikom. U Zagrebu 1958. izlaže na izložbi likovnih amatera Jugoslavije. Surađuje se prof. Blankom Dužanec od koje prima poduku u umjetničkoj keramici, posebno u tehnici fajanse, a povremeno radi u ateljeima akademskih kipara Vanje Radauša i Pavla Perića.
Odlaskom u mirovinu 1964. potpuno se posvećuje umjetničkom stvaranju, modeliranoj i slikanoj keramici. Te je godine primljena u članstvo ULUPUH. Sudjeluje na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu kao i na međunarodnim keramičkim natječajima u Italiji, Francuskoj i u Zagrebu. Na Sedmoj izložbi Concorso di ceramica d'arte u Cerviji u Italiju polučuje zlatnu medalju, a 1984. na I. svjetskom trieanalu keramike u Zagrebu prima nagradu kritike.
Kada se moglo očekivati da će sigurni osjećaj za punu plastiku modeliranu u terakoti prevladati u Milkinu oblikovanju, ona se okreće plošnoj podlozi i ostvaruje nekoliko ciklusa oslikane majolike odnosno fajanse koji je neopozivo identificiraju u modernoj hrvatskoj keramici. Uspjela je izgraditi svoj osebujni stil stvarajući djela prepoznatljiva izraza, prihvaćena i cijenjena, osiguravši sebi time zasluženo mjesto u povijesti suvremene hrvatske keramike.
You are not authorised to post comments.